U ovom dugom ciklusu naše akcije „Čitajmo Bibliju“, stigli smo do mjeseca Travnja.
Što se tiče Starog zavjeta, već prvim danom travnja zavrđavamo kratku knjigu o Ruti i nastavljamo Prvom knjigom o Samuelu. Prva knjiga o Samuelu može se podijeliti na tri glavna dijela.
Prvi dio bavi se prorokom Samuelom (1Sam 1-7), drugi dio Samuelom i kraljem Šaulom (1Sam 8-15), a treći dio odnosom između Šaula i Davida (1Sam 16-31).
Unutar ovih glavnih dijelova knjige uvršteni su drugi izvještaji, poput bitaka s Filistejcima i događaja oko Kovčega Saveza (1Sam 4-6), ili izvještaja o Jonatanu, Šaulovu sinu (1Sam 14). U ovoj se knjizi nalaze pomiješani ili samo stavljeni jedni uz druge različiti izvori i predaje o počecima razdoblja monarhije u Izraelu. Tako zasebnoj predaji pripada izvještaj o Kovčegu Saveza i njegovu zarobljivanju od strane Filistejaca (1Sam 4-6).
U povijesti uspostavljanja monarhije razlikuju se dvije glavne predaje od kojih je jedna „monarhijska“ (usp. 1Sam 9; 10,1-16; 11), a druga „protu-monarhijska“ (usp. 1Sam 8; 10,17-24; 12). Obje su predaje vrlo stare, premda pokazuju različite tendencije, pritom se „protu-monarhijska“ predaja ne protivi monarhiji kao takvoj, već monarhiji koja ne priznaje Božja prava.
Postoje, usto, dvije verzije Šaulova odbačenja: prva u 1Sam 13,7b-15a; a druga u 1Sam 15. Ova druga verzija povezana je s Davidovim pomazanjem za kralja (1Sam 16,1-13). I nakon toga slijede paralelne i, čini se, podjednako stare predaje sve do kraja knjige, pa i u Drugoj knjizi o Samuelu. Prva knjiga o Samuelu pokriva razdoblje koje traje od početka izraelske monarhije do Šaulove smrti. Sve započinje izvještajem o Samuelovu rođenju, gdje je njegova majka, nerotkinja, prikazana kako moli u svetištu u Šilu, u kojem se tada nalazio Kovčeg Saveza. Kao odgovor na njezine molitve rađa se Samuel kojeg ona posvećuje u svetištu Bogu (1Sam 1-2). Taj se dio zaključuje posebnim Božjim pozivom upućenim Samuelu (1Sam 3). Slijedi izvještaj o borbama s Filistejcima u kojima su Izraelci isprva poraženi kod Afeka, a Kovčeg Saveza zarobljen (1Sam 4) i prenijet u filistejski grad Ašdod, gdje Filistejci s njime imaju problema, pa ga vraćaju Izraelcima (1Sam 5-6). U prvi plan ponovno se vraća Samuel kao osloboditelj i sudac nad izraelskim plemenima (1Sam 7). Narod, međutim, traži kralja (1Sam 8), a Samuel za kralja pomazuje Šaula, koji je potom i ždrijebom određen za tu službu (1Sam 9-10). Nakon pobjede nad Amoncima, Šaul je proglašen kraljem u Gilgalu (1Sam 11), po čemu se Samuel povlači (1Sam 12), a onda dolazi i do pravog rascjepa između njih dvojice (1Sam 13). Prilikom svojih ratovanja protiv Amalečana, Šaul se oglušuje o Božju zapovijed, te biva odbačen (1Sam 15). Šaulovo odbačenje otvara mogućnost predstavljanja Davida i njegovo pomazanje za kralja (1Sam 16). Prva Davidova potvrda događa se u borbi s Filistejcem Golijatom, u kojoj David pobjeđuje (1Sam 17), što izaziva Šaulovu ljubomoru (1Sam 18). Za Davida se pak zauzima Šaulov sin, Jonatan (1Sam 19-21), premda David mora pobjeći i skloniti se kod Filistejaca. Za svoga pobunjeničkog lutalačkog života David dvaput pokazuje velikodušnost prema Šaulu i pošteđuje mu život, poštujući tako ulogu kralja (1Sam 24; 26). Prva knjiga o Samuelu završava se borbom Filistejaca i Izraelaca u kojoj pogiba Šaul i njegov sin Jonatan (1Sam 31). Time se otvara put Davidovu stupanju na prijestolje, o čemu je riječ u Drugoj knjizi o Samuelu.
Odmah i nastavljamo drugom knjigom o Samuelu. Druga knjiga o Samuelu počinje smrću kralja Šaula (2Sam 1,1). David iskazuje svoje poštovanje prema pokojnicima, Šaulu i njegovu sinu Jonatanu. Tuguje za njima u svojoj tužaljki (2Sam 1,19-27). Nakon toga David je posvećen za kralja u Hebronu od strane Judejaca, a sjeverna mu plemena suprostavljaju Išbaala, Šaulova potomka, koji je prebjegao u Transjordaniju. Međutim ubojstvo Išbaala omogućilo je ujedinjenje i David je ponovno pomazan za kralja u Hebronu i priznat za kralja od čitavog Izraela. Zauvijek je odbio Filistejce pobjedom u ratu. Premješta središte kraljevstva u Jeruzalem i s velikim slavljem donosi Kovčeg Saveza u Jeruzalem. David dobiva veliko obećanje što ga je Bog dao po proroku Natanu. Natan navješta dolazak Mesije koji će biti Davidov potomak (2Sam 7). Od devetog poglavlja počinje duga pripovijest koja će završiti tek na početku Knjige o Kraljevima (1Kr 1-2). To je pripovijest o Davidovoj obitelji, o borbama za nasljedstvo na prijestolju koju je napisao neki očevidac u prvoj polovici Salomonova kraljevanja. Također se spominje osvajanje Transjordanije i širenje utjecaja na Aramejce i južnu Siriju. David je bio kralj Izraela i Jude, a te su se dvije skupine često međusobno suprostavljale; Abšalomovu pobunu podržavala su plemena sa sjevera (Izrael), a nakon Abšaloma Benjaminovac Šeba htio je podignut narod Izraela da se „vrati u svoje šatore“. Te pobune daju nam naslutiti rascjep Davidova kraljevstva. Pripovijest je prekinuta u 2Sam 21 – 24 gdje su skupljeni dijelovi raznog podrijetla o Davidovu kraljevanju. Druga knjiga o Samuelu izlaže prilike i poteškoće kraljevstva Božjega na zemlji. Ideal je postignut tek u vrijeme Davida: ovom je uspjehu prethodio Šaulov neuspjeh, a poslije njega slijedile su sve nevjernosti monarhije koje će izazvati Božju osudu i biti propast nacije.
Stari zavjet ovaj mjesec završavamo, počimajući čitati Prvu knjigu o Kraljevima. Kratica ove knjige je 1Kr. Ona je usko vezana i sa drugom knjigom o Kraljevima. Pripovijedanje se bavi napose s dva kraljevanja, Ezekijinim (2Kr 18-20) i Jošijinim (2 Kr 22-23), koja su obilježena nacionalnim buđenjem i religioznom reformom. Veliki politički događaji u to vrijeme jesu: Sanheribova invazija u vrijeme Ezekije 701. pr. Kr. kao odgovor na otkazivanje asirskog poreza, i, u vrijeme Jošije, propast Asirije i nastanak babilonskog carstva. Judeja se morala podložiti novim gospodarima s Istoka, ali se uskoro pobunila. Nije trebalo dugo čekati kaznu: 597. pr. Kr. Nabukodonozorove čete osvojile su Jeruzalem i deportirale jedan dio njegovih stanovnika; deset godina kasnije pokušaj stjecanja nezavisnosti uzrokovao je novu intervenciju Nabukodonozora, koja je završila 587. razaranjem Jeruzalema i drugom deportacijom. Knjige o kraljevima završavaju s dva kratka dodatka, 2 Kr 25, 22-30. Prva i Druga knjiga o Kraljevima počinju riječju kralj (heb. hamelek) i nadovezuju se na prvu i drugu knjigu o Samuelu. One izvješćuju o povijesti izraelskih kraljeva, do asirskog zarobljeništva, 772./72. pr. Kr., i judejskih kraljeva, do babilonskog zarobljeništva, 587./586. godine. Knjiga ima svoju shemu: dob u judejskih kraljeva, trajanje vladavine, ime i podrijetlo kraljice majke, teološki stav, smrt i mjesto ukopa i ime nasljednika. Sjeverni kraljevi, za razliku od judejskih, imaju nepovoljnu ocjenu. Ondje nema idealnih kraljeva.
Što se tiče psalama, kroz mjesec travanj, čitamo do 146 psalma. A u novom zavjetu, nastavljamo čitati Markovo evanželje, a pred kraj mjeseca, završavajući markovo evanželje, započinjemo sa Prvom Pavlovom poslanicom korinćanima. Ovo je tematski orijentirano pismo, u kojem Pavao počinje s njemu primarnim problemom, a to su podjele u zajednici. Zbog toga se može prvu Pavlovu poslanicu nazvati i pozivom na slogu i jedinstvo. Uvod 1, 1-3 spominje Sostena kao supošiljatelja pisma. Navodi naslov kome je namijenjeno pismo, osim zajednice u Korintu i „ svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega“. Taj katolički, odnosno sveopći, naslov, potječe vjerojatno iz vremena u kojem su se Pavlova pisma među zajednicama izmjenjivala. Uvod završava blagoslovom „Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!“ Ljudi Kloje izvjestili su Pavla o razdorima do kojih je došlo u zajednici 1,10-17. Stvorile su se grupe, koje se pozivaju na razne misionare, i prema njima se dijele. Pavao navodi sebe samog, Apolona i Petra. Kao čevrtu grupu Pavao navodi Kristovu stranku, o kojoj postoje razlilčite hipoteze, od toga da je riječ doista o zasbnoj stranci, do toga da je Pavao htio naglasiti da on pripada jedino Kristu i da bi tako trebalo biti i sa svakim kršćaninom.
Pavao objašnjava da su svi učenici samo oruđe za širenje Božje riječi, te da nitko od njih ne čini ništa radi sebe nego iz ljubavi prema Kristu 1,17. Bog izabire slabe, da se kršćani, samo u Kristu Isusu mogu dičiti. U njemu su stekli pravdu, svetost i spasenje (1,30). Riječ o križu odgovara propovjedi apostola, koja retorički ne sja, već se na snagu Božju oslanja 1, 18-2,5. Unatoč tome Pavao može svoju propovijed smatrati mudrosnom. Ona se crpi iz Duha Božjeg, jer se Bog vjernicima objavio u Duhu Svetome. No ljudi zarobljeni u svjetovnom razmišljanju ne mogu spoznati mudrost Božju (2, 6-16). Pavao podsjeća zajednicu na njezin osnutak. Prije su bili jos suviše zemaljskog pogleda, pa je morao svoje misionarske propovjedi uskladiti s time. Suočen s razdorom u koji je zajednica sada zapala, Pavao se pribojava ponovnog povratka u prvobitno stanje. Pavao i Apolon samo su vrtlari u Gospodnjem vrtu (zajednici) i graditelji, koji na temeljima - koji samo na Kristu počivaju - grade zajednicu. Zajednica je hram Božji, koji ne smije biti oskvrnut 3,1-23. Kristu pripada sve 3, 21. U tom je pogledu Apostol istog mišljenja kao i Korinćani, oni pripadaju Kristu, a time i Bogu. Potpuna sloboda za kršćane ne postoji, kršćani jesu upravo po svojoj pripadnosti Kristu. To im Pavao razjašnjava na svome postojanju, kao apostola 4,1-21. Ono odgovara njegovoj propovjedi o križu koja im treba poslužiti kao primjer. Sve što imaju dar je od Boga i nemaju razloga za oholost. Na kraju se osvrće na problem podjela u zajednici, te navješćuje svoj skori posjet i osobno rješavanje spora. Pavlu je došlo do ušiju, da jedan član zajednice živi sa svojom pomajkom. On zahtijeva od zajednice da tog čovjeka izbace iz svoje sredine. U tom kontekstu on pojašnjava nesporazum koji se izrodio iz jednog prijašnjeg pisma Zajednica se iznutra treba očistit od bluda 5,1-13 i grešnih običaja koji se zadržavaju još od Mojsijeva vremena.
Kršćani vode međusobno sporove pred poganskim sudovima. To je za Pavla nedjelo i jasan dokaz, da je zajednica u Korintu slabo povezana i nejedinstvena. Sama činjenica suđenja proturječi njegovom pojmu zajednice, jer rezultira nanošenjem nepravde. Kršćani su od Boga posvećeni i ne smiju opet zapasti u stari način ponašanja, na koji ih Pavao podsjeća 6, 1-11. Pavao kaže “sve mi je dopušteno!“- ali opet ih ograničava riječima: „ali sve ne koristi“ 6, 12. Kršćani su udovi Krista i hram Duha Božjeg. Zato je za kršćanina odnos sa prostitutkom nemoguć, kao i svaki drugi oblik bluda u izvanbračnoj zajednici 6, 12-20. Pavao se osvrće i na upite Korinćana. Iako se u 7,1-40 radi o pitanjima braka i celibata, Apostol pravi problem zapravo vidi u pozadini svega toga, a taj problem je: kako se kršćani u socijalnim vezama i odnosima trebaju ponašati, a da to bude u skladu s Evanđeljem. To pogotovo pokazuje odlomak 7,17-24, u kojem on kaže da ljudi ne trebaju mijenjati svoj društveni položaj.
U uvodnom dijelu o braku, govori se sa stajališta da brak služi kako bi se ljudi ogradili od bluda. U skladu s evanđeoskim tekstom Mk 10,11 Pavao govori da je brak neponištiv. Izuzetak je jedino brak sa nekršćaninom (poganinom), te ako taj želi razvod kršćanski partner mu ga mora dati. Pavao se potom osvrće na pitanje celibata. On vidi da se približava kraj ovoga (zemaljskog) svijeta, te se stoga nitko ne bi trebao zamarati svjetovnim stvarima. Pavao naglašava da je to s njegovog stajališta jednostavno bolji put, no on dopušta i druge puteve: “ Tko se oženi svojom djevicom, dobro čini, a tko se ne oženi, bolje čini“. U Korintu je postojalo dvojako mišljenje oko mesa žrtvovanog idolima. Pavao mišljenja da to meso nema nikakvog religioznog značenja, jer postoji samo jedan Bog. Unatoč tome, kaže da je bolje ne jesti od tog mesa, kako ne bi sablaznili svoju braću 8, 1-13. U 9,1-27 Pavao govori o tome kako se služiti slobodom u Kristu. On svojim vlastitim primjerom pokazuje kako potpuna sloboda ne postoji. Evanđelje i njegovo navješćivanje označuju granicu 9, 19-27. U teološkom razmatranju problema 10, 1-11,1 služi priča o izlasku iz Egipta, kao upozoravajući primjer Korinćanima 10, 1-13. Oni ne smiju dopustiti da njima zavladaju pohlepa i zlo. Bog će pomoći prebroditi kušnju.
Božja gozba, ne smije biti pomiješana s poganskim kultovima 10, 14-22. Zato je kršćanima sudjelovanje pri poganskim obredima strogo zabranjeno. Sloboda jedenja žrtvovanog mesa vrijedi samo za meso kupljeno na tržnici i ono posluženo pri gostovanjima 10, 23-11,1, ali ne treba svijesno jesti žrtvovano meso, kako ne bi savijest drugog opteretili. Neredi pri okupljanju zajednice 1 Kor 11, 2 -34 Zatim se osvrće na slavlja Gospodnje večere, na kojim je dolazilo do nereda 11, 20-22. Pavao citira predaju posljednje večere 11, 23-25, kako bi Korinćane podsjetio na njezin pravi smisao. Ako njihova slavlja tome ne budu odgovarala biti će im suđeno 11,17-34. Pod Gospodnja večera misli se na ustanovljeni oblik euharistije Lk 22, 19-20. U zajednici postoje razni darovi duha karizme, a oni svi dolaze od Duha Gospodnjeg. Po krštenju svi kršćani postaju udovi tijela Kristova. Kao što nijedan ud ne može sam postojati, tako ne može niti dar Duha Svetoga, za sebe opstojati i uzdići se nad drugima. Svatko je dobio poseban dar milosti i funkciju u životu zajednice 12, 1-31. Najviši put je onaj ljubavi 13,1-13. Ona ostaje i onda kad sve drugo postane prošlost. “A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, ovo troje, ali je najveća među njima ljubav.” Može se po strukturi podijeliti na tri dijela: uzvišenost ljubavi 13, 1-3, djela ljubavi 13, 4-7 i neprolaznost ljubavi 13, 8-13. Prvi dio je posvećen veličanju ljubavi, njezine vrijednosti, bez ljubavi ništa nema smisla, jer ljubav je ono od čega sve polazi, i na čemu završava. Drugi dio se osvrće na osobine ljubavi. Pavao je ovim hvalospjevom htio svratiti Korinćanima pozornost na ono najbitnije u kršćanskom životu- a to je ljubavi, život prožet ljubavlju.
U nastavku Pavao govori o poznavanju jezika i prorokovanju 14, 1-40. Govor u jezicima primarno služi vlastitom izgrađivanju, dok prorokovanje služi izgrađivanju Crkve, te je stoga bitnije. Često sv. Pavao kod spornih pitanja, podsjeća dotične prvo na zajedničku predaju 15, 3b-5. Kako je uskrsnuće mrtvih bila sporna točka, spominje im u predaji svjedoke Kristova Uskrsnuća, a na kraju i sebe samog 15, 1-11. Tko niječe uskrsnuće mrtvih, niječe i uskrsnuće Isusa Krista. a to je temelj kršćanske vjere. Pošto je Krist uskrsnuo, po njemu su uskrišeni svi. Čak i u korintskoj praksi krštenja, vidi se vjera u uskrsnuće, ali i stalna ugroženost apostolovog života, pokazuje tu vjeru. Način uskrsnuća može se objasniti samo analogijom. Pavao uspoređuje smrt i uskrsnuće s golim zrnom [pšenice], koje kasnije dobiva svoje tijelo. Tako je i s ljudima, zemaljsko će umrijeti, a nebesko će se roditi. Posljednji dan će svi biti preobraženi, živi i mrtvi 15, 12-58. U završnom osvrtu 16,1-18, Pavao je odredio način sabiranja za jeruzalemsku zajednicu. Zatim je iznio svoj plan putovanja, te im navjestio svoj skorašnji posjet. Također im je prenio pozdrave ostalih zajednica kršćana.Za tablicu za veljaču kliknite ovdje.
