Facebook

Fra Blaž je u svoj propovijedi istaknuo lik i djelo blaženog Alojzija Stepinca, kao sliku i metaforu današnje Hrvatske. U njegovu životu vidimo svu patnju, sva nadanja, sva stradanje i sve molitve ondašnjeg ali i današnjeg hrvatskog naroda. U vremenu progona Hrvata i katoličke vjere, u vrijeme kad se bojalo javno govoriti. Ustao je i progovorio tada mladi nadbiskup, a poslije i kardinal Stepinac. Svojim nastupom mnogima je budio vjeru i nadu. „Njegove propovijedi bili se krik u obrani ljudskog dostojanstva“ istaknuo je fra Blaž Toplak. Montirani politički proces protiv blaženika, doveo je Alojzija pred sud kao duhovnog vođu svih Hrvata, a osuda ga je postavila kao vođu cijelog Hrvatskog naroda i primjer za cijeli svijet.

Mogao je Stepinac prihvatiti ponudu i odseliti se iz Hrvatske, ali je odlučio ostati, kako bi pružio primjer šutljive patnje, ostati zajedno s narodom koji nije imao izbor.
Svoju propovijed fra Blaž je zaključio riječima: „Zbog jedinstva Crkve i naroda, Stepinac je radije prihvatio tamnicu nego slobodu. Danas ga slavimo zbog čvrste, nepokolebljive vjere i muževne hrabrosti, jer je žarkim svjetlom osvijetlio prošlo stoljeće, zasjao je kao kometa na svodu nebeskom kao blagoslov za Crkvu, za Božji hrvatski narod i za čitav svijet.“
Poslije svete mise, članovi misije izveli su i recital koji je pripremio fra Blaž Toplak: 14. Stoljeća vjerni Bogu i Mariji.
Recital govori o četrnaest stoljeća vjernosti Hrvata katoličkoj vjeri. Početak je jasno posvećen dolasku Hrvata na područje današnje Hrvatske, te o njihovom pokrštavanju, te kratki pregled povijesti preko turskih osvajanja. Ali i uvijek čvrstoj i odlučnoj spremnosti Hrvata: za Boga, za Gospu, za krst časni, za naše crkve, za naše domove.“
Poslije turaka krenula su osvajanja kulturna, kad već nisu mogli oružjem željeli su kulturom ugušiti naš jezik. No Hrvatski sabor 1847. odluči: Hrvatski jezik uvesti u onu čast, vrijednost i valjanost, koju je do tad uživao latinski jezik.“
Progonstvo hrvata nasta nakon prvog svjetskog rata, ali prepoznatljivost Hrvata opisuje Dragutin Domjanić: Bit će to Hrvat taki su svuda. Potom slijede nevolje i nedaće drugo svjetskog rata. No tada se javlja lik blaženog Alkojzija Stepinca, kojeg su i jedne i druge vlasti mislile optužiti. No komunisti su misli pretvorili u djelo.

Ali to djelo postalo je najsvjetliji trenutak hrvatske povijest. U svim trenucima on ostaje glas Hrvatske savjesti, glas Hrvatske vjere: Stepinac uvijek ističe: "Uloga i zadaća kršćanina je u prvom redu spasiti ljude (govoreći o potrebi spašavanja židova i pravoslavaca). Ako se negdje ne bude poštovala ljudska osoba, neumrla duša, koja ide iznad svih sustava, koja se ničim ne može izmjeriti, i koju ni jedna vlas ne može ograničiti. Katolička Crkva ne poznaje rase koje gospoduju ni rase koje robuju, mi osuđujemo sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleži sela, sva zatiranja siromašnih žuljeva. Katolička crkva nikad ne može priznati sustav koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, obrtniku kućicu, privatniku poštenim trudom zarađenu imovinu, ili pak čovjeku njegovu dušu."

Recital se nastavlja preko sudskog procesa Alojziju Stepincu, iako su mnogi htjeli svjedočiti za njega, bilo im je zabranjeno. Papa je još za života o Alojziju govorio, kako je svetac. Alojzijevom smrću zaključeno je još jedno razbolje progona Hrvata. Od Bleiburga, Dakse, Jazovke i ostaih križnih putova.

Novija hrvatska povijest obilježena je još jednim križnim putem i još jednim kardinalom Franjom. Rodila se Hrvatska država, prošla je križni put stvaranja, ratova i pogibelji. Uz križni put kao glavno obilježje Hrvatskog naroda ostala je i jedna molitva koju mole Hrvati svih naraštaja kroz četrnaest stoljeća: „Zdravo Marijo, majko naša, Gospo naša, odvjetnice naša, spasiteljice i zagovornice naša“. Povijesni hod završava riječima: Ne bojim se za budućnost hrvatskog naroda, dok bude štova Majku Božju.

Svečano misno slavlje kao i recital uzveličao je i naš mješoviti zbor „Mate Lešćan“.

 

 

 

Pretraživanje

Idi na vrh